Osjetila
30. svibnja 2011.
Mlijeko
14. veljače 2012.
Nezbrinuta djeca
PEDAGOŠKA GODINA: 2011./12.( travanj / svibanj )
PROJEKT :„ NEZBRINUTA DJECA“ - DJEČJI VRTIĆ STAŠEVICA
ODGOJITELJICA: SEKA GNJEČ
Cilj projekta
Cilj ovog projekta mi je bio pobuditi dječje emocije za nezbrinutu djecu.
Pričajući s djecom o korizmi kad je lijepo činiti dobra djela poticala sam da ih i ona čine. Sva djeca su trebala napravit svoje stablo dobrih djela. Što više dobrih djela naprave stablo će biti veće. U razgovoru su djeca većinom pričala kako pomažu svojim roditeljima, ali kako i roditelji pomažu njima. Objasnila sam im da su roditelji dužni o njima se brinuti. Pitanje djevojčice Gabrielle: „ Tko se brine o djeci koja nemaju roditelje?“ ponukalo me na ovaj projekt.
Nezbrinuta djeca su došla iz obitelji razorenih bilo siromaštvom, nasiljem, alkoholom, zlostavljanjem...
Projekt sam započela tako da sam svakim danom sve više istraživalao nezbrinutoj djeci. Potom sa sazvala roditeljski sastanak na kojem smo se dogovorili o tijeku projekta. Roditelji su već na samom početku pokazali emocije.
Krenula sam sa pričom o ustanovi (dom za nezbrinutu djecu) u kojoj su smještena ne samo ona djeca koja nemaju roditelje već i ona djeca koju su roditelji zlostavljali siromašna djeca, djeca alkoholičara. Svaki put kad bi djeca bila zainteresirana pričali so o razlogu boravka u takvoj ustanovi.
Djeca koja nemaju roditelje, svu djeca koja nemaju nikoga svog da se o njima brine i zbog toga su sještena u dom za nezbrinutu djecu. U tom domu djeca uživaju u osjećaju istinskog pripadanja i sigurnosti. Djeca rastu i uče zajedno, dijele odgovornost, sreću i tugu svakodnevnog života. Uz ljubav i brigu djeca uče da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti. Velika pažnja se posvećuje obrazovanju djece i nastojanjima da jednog dana izrastu u dobre ljude. Period boravka u domu za nezbrinutu djecu ovisi o individualnim potrebama i primarno je fokusirano na dobrobit svakog djeteta.
Nastavili smo pričat o zlostavljanoj djeci. U prvi mah nisu znali što znači zlostavljanje, pa su mislili kad ih roditelji kažnjavaju da su i oni zlostavljani. Objasnila sam im da postoji fizičko i psihičko zlostavljanje.
Fizičko zlostavljanje koje se odnosi na namjerno nanošenje ozljeda djetetu od strane roditelja ili odraslih osoba. Roditelji tuku djecu kada su ljuti. Time pokazuju djeci da je nasilje jedan od načina na koji je u redu ispoljavati ljutnju. U obitelji kao temeljnoj društvenoj jedinici odvija se primarna socijalizacija. U njoj dijete uči i stječe obrasce ponašanja od svojih uzora-roditelja. Zbog fizičkog nasilja u obitelji djeca se također šalju u domove.
Međutim, postoji i psihičko zlostavljanje djece gdje su djeca uvjerena da su bezvrijedna, nepodobna,beskorisna,nedostojna ljubavi i pažnje. Zato se psihičko zlostavljanje svrstava u red ozbiljnih emocionalnih poremećaja čije posljedice mogu biti vidljive u učenju, nesposobnosti uspostavljanja međuljudskih odnosa, opće depresivno raspoloženje, nezadovoljstvo, učestalne psihomatske tegobe.
Dječje izjave
- Rade
- „ Mi ne govorimo nikome ružne riječi“
- Lella
- “ „ Ako me roditelji budu zlostavljali, susjed Božo će me odvesti u dom za nezbrinutu djecu!““
- Rade
- „Ružna riječ boli više nego udarac!“
Također su razumjeli značenje fizičkog i psihičkog zlostavljanja.
Postoje i oni roditelji koji su ovisi o alkoholu i drogama. Život sa roditeljem alkoholičarem pogađa djecu na bezbroj vidljivih i nevidljivih načina. Djeca često krive sama sebe za roditeljski alkoholizam. Alkoholičari su skloni fizičkom i psihičkom zlostavljanju.
- Paula
- „ Možemo li jedno dijete dovesti ovdje u naš vrtić?“
Na ovoj temi se javljaju prve jače emocije. Djeca su počela shvaćati tko su to nezbrinuta djeca. I shvaćaju koliko su oni sretni što imaju svoje roditelje koji ih vole. Svi pričaju o tome što su sve roditlji spremni učiniti za njih i svjesni su kako i oni ponekad znaju pogriješiti pa tražiti od njih i one stvari za što roditelji ponekad ne mogu dati. Primjećujem kako se počinju igrati na tu temu. Podjele se u grupe, pa jedni budu odgajatelji, dok drugi dolaze obilazit tu djecu. I ja sam bila puna emocija.
Postoje djeca siromašnih roditelja koji ih ne mogu uzdržavati, nemaju materijalne uvjete pa ih moraju dati u dom.
Te, djeca bolesnih roditelja, koji zbog svoje bolesti moraju privremeno svoju djecu smjestiti u dom.
- Lella
- „ Može li roditelj kad ozdravi uzeti svoje dijete natrag?“
Naučili smo u tim razgovorima puno novih pojmova; nezbrinuta djeca, zlostavljanje (psihičko i fizičko), ovisnost, siromaštvo, alkoholizam. Kad su djeca shvatila da nisu smještena u dom samo ona koja nemaju roditelje, proširila sam temu na socijalne radnike. Tko su to socijalni radnici? Za što su oni zasluženi? Što je to socijalna služba? Naučili smo da socijalni radnici pomažu ljudima u prevladavanju socijalnih nedaća. Do tih nedaća može oći zbog zdravstvenih i obiteljskih problema, siromaštva, nezaposlenosti, ovisnosti o alkoholu. Oni nastoje izravnim savjetovanjem i konkretnim informiranjem pomoći obiteljima i pojedincima.
Naučili smo da se socijalna služba temelji na podmirivanju različitih potreba pojedinaca i obitelji vezanih uz aktualne probleme u društvu kao što su: poremećeni sustav vrijednosti, siromaštvo, nezaposlenost, bolest, invalidnosti i sl. Najčešće je tražena pomoć u hrani, odjeći i obući, higijenskih potrepštinama i slično. U kratko djeca su naučila da socijalna služba brine da li svako dijete u svom domu ima adekvatnu skrb.
Ono što čini razliku između njih i djece u domovima jest ljubav. A od svega najbitnija je ljubav i to roditeljska. Jer i djeca u domovima imaju hranu i nisu gladna, imaju knjige i uče, imaju odjeću, igračke i tete koje se za njih binu. Ali toj djeci najviše fali roditeljska ljubav koju ne može nitko dgrugi nadomjestiti.
Čemu služe roditelji
Emocije su i dalje bile prisutne u djece, isto tako i kod roditelja koj su pričali kako djeca reagiraju kući na tu temu. Djeca su crtala svoju obitelj, sebe kao su sretni, modelirali su svoju obitelj od plastelina, te prikupljali igračke, odjeću, obuću, slatkiše, te su pisali i crtali za tu djecu.
Također su morali odvojiti od sebe nešto što jako vole, bio to komad odjeće i igračke i pokloniti toj djeci. Isto tako slatkiše koje im roditelji kupe da ih odmah ne pojedu već odvoje za tu djecu.
Na kraju projekta svako dijete je nešto donijelo, a roditelji su surađivali kroz cijeli projekt. Skupili smo tri kutije stvari i poslali u dom.
Zapažanje odgojitelja:
Ispunjen je cilj projekta. Emocije su se probudile i kod djece i roditelja. Djeca su se radovala što mogu pomoći djeci u domu. Iako mislim da bi ovaj projekt bio puno uspješniji da je bilo moguće da djeca i roditelji posjete takav dom. Nadam se da će u budućnosti bar neka djeca imati tu mogućnost.2011./12.( travanj / svibanj )
Pitanje djevojčice Gabrielle: „ Tko se brine o djeci koja nemaju roditelje?“ ponukalo me na ovaj projekt.