Torbe su na odredištu brzo odbačene i naši srebrni nogometaši zabacili su jednu brzinsku tekmu. Jahanje je sve oduševilo i naravno, kao ni dosadašnjih godina, u dječjim redovima nije bilo kukavica. Što se ne može reći za odraslu pratnju...neki su rekli da bi poštedjeli nedužne životinje,a neki se nisu željeli ni približiti konju, a kamoli jahati... eee...naše tete plašljivice !!!

Nismo izostavili niti šetnju Sinjom u poslijepodnevnim satima i posjet Franjevačkom samostanu u Svetištu Gospe Sinjske, gdje smo se pomolili.
A ondje nas je, po izlasku iz crkve, čekalo izmenađenje kakvo nismo očekivali: baka i dida našeg Rina Baidenegla željeli su nas počastiti pa su pripremili tako obilatu zakusku da smo se najeli za slijedeća tri dana. Hvala vam, dragi domaćini, na ovako ugodnom prijemu i druženju, zaista je bilo lijepo biti Vaš gost.

Umorni, ali zadovoljni (ne znamo jesu li maleni bili baš previše umorni jer su u autobusu pitali radi li još vrtić i hoćemo li sada u vrtić pošto danas nismo bili ) krenuli smo našim obiteljima u naše Ploče, koji su nas dočekali na rivi u tolikom broju da nam se učinilo da počinje Maraton lađa.

Sada se, naravno, moramo zahvaliti našim tatama Rajku Đorđeviću i Juri Pavloviću koji su nas pratili, pomagali nam, snimali, slikavali, čuvali nas .... naše tete su bile puno mirnije, a i mi !!!